Ivan Dadić, bivši pomorac iz Splita, Hrvatska, otkrio je svoju strast za kovaštvom nakon što je naišao na radnju svog djeda i pronašao ručno rađen nakovanj za tračnice.
Od tada je naučio tradicionalne tehnike kovanja kao i moderne tehnike. Ivanova radionica odražava njegovo uvjerenje da je kovanje oblik poezije koji mu omogućava da izrazi svoju dušu i misli u metalu.
Sastali smo se s njim kako bismo saznali više i otkrili zašto je krajnji cilj kovanje mačeva iz Damaska.
Pa, da biste shvatili kako sam završio u kovačkom zanatu, morate razumjeti kako je sve počelo. Tokom mog tinejdžerskog ljetnog raspusta, dvije stvari su se dogodile u isto vrijeme. Prvo sam otkrio radionicu mog pokojnog djeda i počeo je čistiti i obnavljati. U procesu uklanjanja slojeva rđe i prašine nagomilanih decenijama, pronašao sam mnogo divnih alata, ali ono što su me najviše oduševili su fensi čekići i ručno rađeni gvozdeni nakovanj.
Ova radionica je izgledala kao kripta iz davno zaboravljenog vremena, i još uvijek ne znam zašto, ali ovaj originalni nakovanj je bio kao dragulj u kruni ove pećine s blagom.
Drugi incident dogodio se nekoliko dana kasnije, kada smo moja porodica i ja čistili baštu. Sve grane i suva trava se gomilaju i spaljuju noću. Velika vatra se nastavila cijelu noć, slučajno ostavivši dugačku željeznu šipku u ugljevlju. Izvadio sam čeličnu šipku iz uglja i bio sam zadivljen vidjevši crvenu užarenu čeličnu šipku u potpunom kontrastu s noći. “Donesi mi nakovanj!” rekao je moj otac iza mene.
Zajedno smo kovali ovu šipku dok se nije ohladila. Mi kujemo, zvuk naših čekića skladno odjekuje u noći, a iskre uvele vatre lete do zvijezda. U tom trenutku sam se zaljubio u kovanje.
Tokom godina, u meni se razvijala želja da kojem i stvaram svojim rukama. Sakupljam alate i učim čitajući i gledajući sve što se može učiniti o kovačkom zanatu dostupnom na internetu. Tako je godinama unazad u potpunosti sazrela želja i volja da se kuje i stvara uz pomoć čekića i nakovnja. Ostavio sam svoj život kao mornar iza sebe i počeo da radim ono za šta sam mislio da sam rođen.
Vaša radionica može biti i tradicionalna i moderna. Koje od vaših radova je tradicionalno, a koje moderno?
Tradicionalno je u smislu da koristim drveni ugalj umjesto peći na propan. Nekad duvam u vatru ventilatorom, nekad ručnom puhaljkom. Ne koristim modernu mašinu za zavarivanje, već sam kujem svoje komponente. Više volim prijatelja sa maljem nego čekićem, i razveselim ga dobrim pivom. Ali mislim da je srž moje tradicionalne prirode želja da sačuvam znanje o tradicionalnim metodama i ne dozvolim da nestanu samo zato što postoje brže moderne metode.
Kovač mora znati kako održavati vatru na ćumur prije nego što skoči na vatru na propan koja ne zahtijeva održavanje tokom rada. Tradicionalni kovač mora znati kako pomicati čelik svojim čekićem prije nego što upotrebi snažne udarce električnog čekića.
Morate prihvatiti inovacije, ali u većini slučajeva, zaboravljanje najboljih starih načina kovačkog zanata prava je šteta. Na primjer, ne postoji moderna metoda koja može zamijeniti kovačko zavarivanje, kao ni stara metoda koja mi može dati tačnu temperaturu u stepenima Celzijusa koju daju moderne elektrotermalne peći. Trudim se da održim tu ravnotežu i iskoristim najbolje od oba svijeta.
Na latinskom, Poema Incudis znači “Poezija nakovnja”. Mislim da je poezija odraz pesnikove duše. Poezija se može izraziti ne samo kroz pisanje, već i kroz kompoziciju, skulpturu, arhitekturu, dizajn i još mnogo toga.
U mom slučaju, kovanjem utisnem svoju dušu i um u metal. Štaviše, poezija treba da uzdiže ljudski duh i veliča ljepotu stvaranja. Trudim se da stvaram lepe stvari i inspirišem ljude koji ih vide i koriste.
Većina kovača specijalizirana je za jednu kategoriju predmeta, kao što su noževi ili mačevi, ali imate širok raspon. sta radis Postoji li proizvod koji želite da napravite kao sveti gral svog rada?
Sad kad razmislim, potpuno ste u pravu da sam pokrio širok raspon, u stvari preširok! Mislim da jeste jer mi je teško reći ne izazovu. Tako se asortiman proteže od prstenja i nakita po mjeri do kuhinjskih noževa iz Damaska, od kovačkih kliješta do klešta za porto vino;
Trenutno se fokusiram na kuhinjske i lovačke noževe, a zatim na alate za kampovanje i obradu drveta kao što su sjekire i dlijeta, ali krajnji cilj je kovanje mačeva, a mačevi iz Damaska su sveti gral.
Damask čelik je popularno ime za laminirani čelik. Istorijski se koristio širom svijeta (u popularnoj kulturi, prvenstveno označen mačevima katana i vikinškim mačevima) kao demonstracija kvaliteta materijala i umijeća izrade. Ukratko, dvije različite vrste čelika se zavaruju zajedno, zatim se više puta presavijaju i ponovo zavaruju. Što je više slojeva složeno, uzorak je složeniji. Ili se možete odlučiti za hrabriji dizajn s donjim slojevima, au nekim slučajevima i kombinirati ih. Mašta je tamo jedina granica.
Nakon što je oštrica iskovana, termički obrađena i polirana, stavlja se u kiselinu. Kontrast se otkriva zbog različitog hemijskog sastava čelika. Čelik koji sadrži nikl otporan je na kiseline i zadržava svoj sjaj, dok čelik bez nikla potamni, tako da će se šara vidjeti kroz kontrast.
Velik dio vašeg rada inspiriran je hrvatskim i međunarodnim folklorom i mitologijom. Kako su Tolkien i Ivana Brlich-Mazuranich ušli u vaš studio?
Prema Tolkienu, jezik mita izražava istine izvan nas. Kada se Lúthien odrekne besmrtnosti za Beren i kada se Sam bori sa Shelob da spasi Froda, saznajemo više o pravoj ljubavi, hrabrosti i prijateljstvu nego bilo koja enciklopedijska definicija ili bilo koji udžbenik psihologije.
Kada je majka u šumi Stribor mogla da izabere da bude zauvek srećna i zaboravi sina, ili da se seti sina i da zauvek pati, izabrala je ovo drugo i konačno je vratila sina i bol je nestao, što ju je naučilo ljubavi i samopožrtvovanja. . Ovi i mnogi drugi mitovi su mi u glavi od djetinjstva. U svom radu pokušavam stvoriti artefakte i simbole koji me podsjećaju na ove priče.
Ponekad kreiram nešto sasvim novo i realizujem neku svoju priču. Na primjer, “Sjećanja na Einhardta”, nož u staroj hrvatskoj kraljevini, ili nadolazeće Oštrice hrvatske povijesti, koja priča o ilirskim i rimskim vremenima. Inspirirani poviješću, ali uvijek s mitološkim zaokretom, bit će dio moje serije Izgubljeni artefakti Kraljevine Hrvatske.
Ne pravim sam gvožđe, ali ponekad i sam pravim čelik. Koliko ja znam, tu možda griješim, jedino je koprivnički muzej pokušao proizvesti svoje željezo, a možda i čelik iz rude. Ali mislim da sam jedini kovač u Hrvatskoj koji se usudio napraviti domaći čelik.
U Splitu nema puno scena. Postoje neki proizvođači noževa koji izrađuju noževe koristeći tehnike rezanja, ali malo njih zapravo kuje svoje noževe i predmete. Koliko ja znam, u Dalmaciji još uvijek ima ljudi kojima još zvone nakovnji, ali ih je malo. Mislim da su prije samo 50 godina brojke bile veoma različite.
Bar svaki grad ili veliko selo ima kovače, prije 80 godina skoro svako selo je imalo kovača, to je sigurno. Dalmacija ima dugu povijest kovačkog zanata, ali nažalost, zbog masovne proizvodnje većina kovača je prestala s radom i zanat je skoro zamro.
Ali sada se situacija mijenja i ljudi ponovo počinju cijeniti zanate. Nijedan masovno proizveden fabrički nož ne može da parira kvalitetom ručno kovanog sečiva, niti jedna fabrika ne može da posveti proizvod potrebama jednog kupca poput kovača.
Da. Većina mojih radova se radi po narudžbi. Ljudi me obično pronađu preko društvenih mreža i kažu mi šta im treba. Zatim radim dizajn, a kada se postigne dogovor, krećem u proizvodnju proizvoda. Često izlažem gotove proizvode na svom Instagramu @poema_inducs ili Facebooku.
Kao što rekoh, ovaj zanat je skoro izumro, a ako znanje ne prenesemo budućim generacijama, opet može biti u opasnosti od izumiranja. Moja strast nije samo kreativnost već i učenje, zbog čega vodim kovačke i nožarske radionice kako bih održala zanat u životu. Ljudi koji posjećuju su različiti, od ljudi entuzijasta do grupa prijatelja koji se druže i zajedno treniraju.
Od supruge koja je svom mužu poklonila radionicu izrade noževa kao poklon za godišnjicu, do kolege s posla koji radi e-detox team building. Radim i ove radionice u prirodi kako bih se potpuno maknuo od grada.
Razmišljao sam o ovoj ideji dosta u proteklih nekoliko godina. Ovo će posjetiteljima zasigurno pružiti jedinstveno iskustvo jer ovih dana na stolu nema mnogo proizvoda „napravi svoj suvenir“. Srećom, ove godine ću surađivati s Intours DMC-om i zajedno ćemo raditi na ostvarenju tog cilja i obogaćivanju turističkih atrakcija Splita.
Vrijeme objave: Jun-07-2023
